logo

Slijepci u planini

Dana, 23.03.'19. godine (subota), dogovor koji je do tada živio na papiru postaje stvarnost.

Iz Zagreba u Podkilavac dolazi ekipa s dva motorna vozila. Dolaze: Gordana Glibo (slijepa osoba), Karmen Čičko, Željko Brdal (slijepa osoba), Stjepan Dubac (gluha osoba), Zdravko Pamić, Mišel Prelesnik, Nenad Jurković i Josip Stiplošek. Na Žabici (Riječki autobusni kolodvor) Lidija i Ivan dočekuju Istranina Feruča Lazarića (slijepi planinar, koji je pokorio Olimp). U Podkilavcu nas čeka ekipa iz planinarskog društva Obruč: Marina, Edi i Damir.

U Podkilavcu kod mosta (polazište za Grobničke alpe) prvo je palo upoznavanje, pa dogovor o početnim detaljima. Terenskim vozilom planinarskog društva prebaciti će mo slijepe osobe i njihove pratitelje do početka staze 'podplaninom'. Lidija će svojim motornim vozilom prebaciti:Marinu, Edija i Ivana do pod Buru (zimski stanovi), deset minuta niže od polazne točke. Ostatak Zagrebačke ekipe: Zdravko Pamić, Mišel Prelesnik, Nenad Jurković i Josip Stiplošek će samostalno dohodati do doma na Hahliću odabrali su put Čeke. Pokazalo se, da se taj izbor isplatio jednom članu ekipe. Naime Nenad je na stazi ulovio fenomenalan planinarsko-lovački trofej: gojzericom je nagazio na poveći jelenski rog.

Prije same hodnje, Damir Vurušić, vodič-pripravnik, član PD-a Obruč obratio nam se, upozorio na težinu staze, vremenski tok i uvjete pri vrhu Planine (jača bura).

Krenuli smo oko devet sati.

Stjepan vodi Željka.Karmen vodi Gordanu. Edi vodi Feruča. ''Vjerovali vi meni ili ne svo troje su planinarili na svoj način, slično, a opet drukčije..Feručo je hodao tako da se cijelo vrijeme držao za dodatnu omču na ruksaku svog pratitelja Edija. Gordana je išla oslonjena na ruku svoje pratiteljice Karmen. Željko je planinario tehnikom štap-vodilja. Jedan štap je produžio te su ga on i Stjepan držali u istoj ruci, svaki za jedan kraj te je Željko za Stjepanom išao kao auto prikolica. Zajedničkom svima trima slijepim planinarima je to što su u drugoj ruci imali planinarski štap kao dodatni oslonac.'' Marina, Lidija, Damir i Ivan bili su stalno blizu njih, kao neka vrsta osigurača, te dodatno pomagali cijelu hodnju. (Pozadinsko siguranje.)''

Laganim hodom, prvo šumskim putem a potom stazom koja ukoso sječe Planinu (jači nagib), popeli smo se do vrha Planine. Potom smo vrhom planine (grebenom) uz pratnju jačeg vjetra (bure) 'dohodali' do Ćunine glave. Bacili 'fotkanje' i strmom stazom za manje od deset minuta se spustili u dom Hahlić.

U domu se nismo zadržavali. Pozdravili smo domare i najavili se za ručak, te ostavili Gordanu i Karmen da se griju na suncu u zavjetrini doma, a mi ostali smo krenuli put Dnića.

Put za Dnić je lagana planinarska staza koja ima svoje korijenje, grane, busene, kamenje, dolce i pri vrhu škrape. Cijelim putem pratnja je slijepim planinarima ukazivala na prepreke na stazi, veće kamenje te usmjeravala njihovu trasu na način da im štoviše olakšaju planinarenje. Na vrhu Dnića uz obavezno lupanje pečata palo je i 'fotkanje' s pozadinom Fratra, Suhog vrha i Obruča.

Tu smo u povratku prvi put zamijenili Željkovog vodiča. Stjepan je požurio naprijed da ulovi ekipu za Obruč, a Ivan je zamijenio Stjepana i postao pratnja Željku. Željko je podučio Ivana da je dobro davati što više informacija o stazi, te da je svaka informacija dobro došla, a da posebno obrati pažnju na grane u visini glave kako slijepi planinar ne bi postao aktivni član markacističke skupine.

Dolaskom u dom Hahlić, krenulo je presvlačenje, pa mali odmor, pa od Željka domara dobra 'maneštra' s još boljim kobasicama, pa kava/čaj/piva i Feručino istarsko vino crno/bijelo, pa slatkiši na kraju.

Vjetar je stao, tako da je druženje ispred doma na prekrasnom proljetnom danu prošlo u ugodnom razgovoru i još ljepšem pogledu. Pauzu su Gordana i Karmen iskoristile da se popnu na vrh Hahlić (1112 m/nm). Gordana da čuje šum vjetroelektrane, a Karmen da vidi vjetroelektranu, meteo postaju i solarne panele, te Grobničko polje i Riječki zaljev, kao i vrhove Dnić, Fratar, Suhi vrh, Obruč i Ćuninu glavu. 

Sve što je dobro kratko traje. Tako i naše druženje ispred doma na Hahliću.

U tri sata poslije podne vrijeme je bilo za silazak. Željko domar je kliknuo zajedničku fotografiju.

Slijedila je podjela u dvije grupe i pozdravljanje s domarima. Prva brža grupa morala se spustiti sve do Podkilavca, a prateća grupa s novom izmjenom, Zdravko vodi Željka, krenuli je istom stazom do motornih vozila. Sunce je ugrijalo, a vjetar oslabio, tako da smo svi dobili ugodnu boju lica. Silazak se činio daleko lakši (bar kod cura) i brži, a i vjetar je stao. Lagano je pirkao, taman koliko treba. Pri kraju puta, Damir je preuzeo vođenje Željka od Zdravka, osigurač je bila Marina. (Neka svi probaju kako je to voditi slijepu osobu-rekao Željko).Malo prije pet sati stigli smo do motornih vozila, završno se raspremili i spustili do mosta u Podkilavcu.

I kako to na kraju biva, svatko je krenuo na svoju stranu. Dva auta za Zagreb, dva auta za Rijeku i jedno za Dražice.

Bilo je to poučno, zanimljivo i nadasve lijepo iskustvo.

Ponovilo se.

Copyright © 2012 Planinarsko društvo Obruč. Sva prava zadržana. Izrada: Fabijan Černeka