Putopis: Hahlići

 

Koliko smo danas doživjeli čarobnih trenutaka! Livade, prekrasni vidici, zelenilo, crljenica, đurđice, narcise... Ali da krenemo od početka.

Danas smo se uputili u pravu avanturu punu iznenađenja u područje tzv. „Grobničkih Alpi“. Pratilo nas je lijepo vrijeme, a, kao nekom čarolijom, svi bi kišni oblaci svoj teret već ispustili netom prije nego što bismo mi došli do tog mjesta. U malenom mjestašcu punom života, Dražice, popili smo izvrsnu kavu te prateći dobro postavljene planinarske oznake stigli u selo Podkilavec, početnu točku našeg uspona. Iako smo imali plan da skratimo uspon koristeći se autom što je dulje moguće, u planinarskom vodiču je bilo loše objašnjeno koji je put onaj pravi za vožnju, pa smo ipak odlučili cijeli put do vrha proći pješice – na putokazu je stajalo 2,5 sata hoda.

Već na samom početku oduševilo nas je svježe zelenilo, livade, stabla hrasta, crvena zemlja i leptir bijelo-narančastih krila u obliku srca. Nije bio fotogeničan, pa smo ga snimili samo pogledom. Neko vrijeme su nas pratili tragovi „civilizacije“, dalekovod i buka motora s Grobnika, no, srećom, ubrzo smo se oslobodili i jednih i drugih, te nesmetano krenuli uživati u mirisima i zvucima prirode.

Prvi lagani uspon odmah nas je nagradio malenim jezercem koji je podsjećao na vilinske zdence u polusjeni, s vodenim biljem i insektima koji su letjeli nad površinom vode. Čitav put je bio prekrasan, lagani uspon kroz nisko raslinje, pokraj zelenih livada, raznobojnog sitnog cvijeća, mirisa ovaca – koje su nam svojim „brabonjcima“ obilježavale put...

Na raskrižju prema domu Hahlić nudile su se dvije opcije – strmiji i lakši put. Puni entuzijazma krenuli smo hrabro desno, strmijim putem, „po kolci“. Onaj drugi, „čeku“ ćemo iskoristiti za povratak. Staza se suzila i krenula se uspinjati kroz borik, nudeći lijepo uređena odmorišta s klupicama i lijep pogled na okolne kotline i visoravni. Prekrasno!

Srećom, sunce je sakrila magla, tako da nam je uspon prijao jer nije bilo vruće. Put nam je uljepšavalo prekrasno grmlje obučeno u bijele cvjetove, miris borova i smole, i – gle, đurđice – lijepi, bijeli, mirisni cvjetići bili su nagrada za naš trud. Odjednom, borik je ostao za nama, a pred nama se pojavila golet, posuta razbacanim kamenjem. Ho-ruk, uprli smo sve višlje, prema svom cilju – domu Hahlić, jer pisalo je: još samo 30 minuta.

Ne može se riječima opisati ljepota prirode koja se svakim novim korakom pred nama otkrivala. Popevši se uz kamenitu strminu, dočekalo nas je novo iznenađenje – prekrasna visoravan, prekrasne livade i pojašnjenje naziva „po kolci“. Naime, s obzirom da je čitav taj dio uspona pod travnatim tepihom, kao orjentir su u zemlju zabijeni drveni kolci, obojani bijelo-crveno, u skladu s planinarskim oznakama. Zastali smo diveći se ljepoti koja se pred nama prostirala. Zrak je postao hladniji, a pred nama se brzo odigrala nevjerojatna promjena – niska naoblaka prevukla se preko livada poput zavjese skrivajući pogledu ono što se netom prije moglo jasno vidjeti.

Krenuli smo od kolca do kolca, uspinjući se sve više. Puteljak su ukrašavali prekrasni cvjetovi, ljubavne tamno-modre boje, pomalo nalik na šafrane onako izduženih cvjetova. Naoblaka je postajala sve gušća, tako da nismo puno vidjeli ni ispred ni iza sebe, tek kolce koji su obilježavli put, pitajući se koliko ih još ima i kad ćemo se primaći kraju. Upornost se isplati! Na izmaku snaga – pred nama se pojavila ravan izgledom nalik na mjesečev krajolik, kamenit i gol, te još i maglovit.

U daljini smo čuli glasove, pa smo znali da se približavamo domu. O, ho-ho! Na mjesečevoj površini smjestila su se tri malena jezerca, poput tri oka. Prekrasna nagrada za kraj puta! Iz naoblake su izronili planinari koji su nas dobro raspoloženi uputili prema domu koji se skrivao u izmaglici. Bravo mi! Trebalo nam je 3,5 sata da se popnemo, ali uspjeli smo!

Dočekao nas je prekrasan dom Hahlić (na 1097 metara) skriven šumarkom vazdazelnih borova i jela, lijep i obnovljen, zagrijan baš onako kako je nama odgovaralo nakon zadnjeg hladnjikavog dijela uspona. Ljubazni domaćini su nas na svom lokalnom dijalektu obavijestili da je ovdje često magla sve dok je bura ne rastjera, te da je osobito lijepo ljeti kad se pogled pruža na sve strane. Mi smo bili zadovoljni i maglom jer svaki je današnji trenutak bio poseban, bez obzira na ograničenu vidljivost.

Okrijepili smo se odličnom maneštrom – finim gustim grahom s povrćem i opustili uz Čovječe ne ljuti se. Prikupljenih snaga, ugrijani i okrijepljeni, raspitali smo se kod domaćina za drugi put, preko „čeke“ (jer se prije požara na tom putu nalazila „čeka“ – skrovište za lovce koji su vrebali na divljač), te krenuli natrag. Planirani uspon do vrha Fratar odlučili smo ostaviti za neku drugu prigodu jer nam je uspon do Hahlića bio sasvim dovoljan, a i vrijeme je neumitno teklo, valjalo je krenuti kući. Na stazi je pisalo da do Podkilavca ima svega 1,5 sati hoda – možda trčeći.

Pokazalo se da je „lakši“ put dosta teži od onog strmog. Prvenstveno zbog kamenja na stazi koje se kotrljalo pod nogama pa se moralo dobro paziti i oprezno gaziti da se noga ne otklizne skupa s kamenjem. Izbjegavati je valjalo i humke izmeta koje su pred nama ostavljali – konji! Prekrasni, slobodni, lijepi, dugogrivi ljepotani izronili su pred nama na livadi i nagradili mučan spust. Koliko iznenađenja danas! Mirno su pasli, kraj staze i na stazi, maknuvši se s puta kad smo im se približili. Čarobno! Najradije bismo ostali s njima, ali valjalo je poći dalje. Zafrktali su u znak pozdrava!

Put je postao pitomiji, ponovo nas je ogrnuo šumarak, lijepo, svježe zelenilo i livade pune cvijeća, pune divljih narcisa! Prekrasno, ovaj izlet nas je stvarno oduševio!

Što smo se niže spuštali, izmaglica se sve više razilazila i propustila tople sunčeve zrake. Ponovo smo mogli uživati u pogledu, a uspjeli smo vidjeti čak i more u Rječkom zaljevu. Uz put smo čuli blejanje ovaca i zvon zvona koje je predvodnik, ovan, najvjerojatnije nosio oko vrata, ali gusto zelenilo nam je zaklonilo pogled na njih.

Priznajem da smo do polazne točke stigli prilično umorni i sretni što možemo sjesti i odmoriti noge od spusta. Opa! 6 sati hoda danas! Stvarno smo sjajni! Bravo mi!